Dežurna druga „gvardija“ u centrali najnovije i najmodernije podmornice Jugoslovenske Ratne mornarice „Drava P-832“ te je mirne oktobarske noći 1983. godine rutinski obavljala poslove lagano vozeći brod na dubini od 30 metara, nekoliko desetina milja južno od ostrva Mljet.
Već pomalo umorni, podmorničari su privodili kraju deveti dan svoje redovne desetodnevne patrole Jadranom i vodama Otratskog kanala. Neuočljiva za one na površini, „Drava“ je preplovila cijeli Jadran od sjevera ka jugu, bila u Otrantu i u domaćim i medjunarodnim vodama tajno je, kao što to rade podmornice svih mornarica na svijetu, pratila i snimala pomorski saobraćaj i obavljala redovne vježbe. Uspješno krstarenje bližilo se kraju i podmornica je okrenula nazad na sjever ka matičnoj luci Lora u Splitu.
Na oko 30 milja južno od ostrva Mljet na mjestu gdje dubina mora u takozvanoj „Južnojadranskoj kotlini“ doseže preko 1.250 metara, kormilar i oficir u službi primijetili su da nešto nije u redu…
„Osjećali smo da podmornica postaje pomalo „teška“ ali smo preko regler-tankova izbacivali višak vode i održavali brod na zadatoj dubini. U tom trenutku niko nije znao što se dogadja, ali kako se kasnije pokazalo, u tzv. „čvrstom trupu“ podmornice otvorila se rupa veličine glave čiode. Kroz tako maleni otvor more je pod pritiskom od oko tri atmosfere, lagano prodiralo u podmornicu i to na našu nesreću, baš u predjelu pramčane jame za akumulatorske baterije. Kad je nivo mora u aku-jami narastao dotle da je voda prelila akumulatore i kleme, došlo je do kratkog spoja.“- priča za „Vijesti“ kapetan fregate u penziji Mario Crvelin koji je u jesen 1983. godine kao mladi poručnik korvete bio ukrcan na „Dravu“ u svojstvu komandira prvog i četvrtog brodskog odreda, odnosno odreda navigacije i veze.
Snagu kratkog spoja kojio je u trenutku izbacio iz pogona sve „Dravine“ uredjaje i sisteme i brod ostavio bez pogona, Crvelin ilustruje podatkom o veličini akumulatorske baterije – svaka od njh teška je oko 600 kilograma, daje napon od 2,2 do 2,4 volta a kapacitet joj je 6,6 hiljada amper-sati.
„Takvih „članaka“ u jami imate 144 i oni zajedno daju napon od preko 300 volti istosmjerne struje što imajući u vidu kapacitet baterija, govori koliko je to zapravo bio jak kratki spoj. More koje se ulilo u aku-jamu jednostavo je počelo da kuva, temperatura je rasla tako da je metalna paluba iznad baterija bila toliko vruća da su poplati od gume na našim cipelama postajali mekani. Napon u podmornici je pao, na ružama za ventilaciju pojavila se para, ali su oficir službe i nadzornik pogona odmah izvanredno reagovali, „izbacili“ oštećenu aku-bateriju i hermetizovali je. To međutim nije spriječilo elektro-hemijski proces u potopljenoj bateriji koja je nastavila da „kuva“, a u međuvremenu je brod ostao bez pogona, bez struje i u totalnom mraku ako se izuzme nekoliko malih lampi za nuždu koje imaju nezavisno napajanje.“- prisjeća se Crvelin najtežih trenutaka u svojoj karijeri. Najgore u svemu je što je „Drava“ u koju je ušlo oko tri tone mora, izgubila pogon čime je nestalo i dejstvo hidrodinamičkih sila koje podmornicu održavaju na zadatoj dubini. Podmornica je tako lagano počela da propada, odnosno tone ka dnu mora koje je bilo daleko ispod tačke na kojoj bi ogroman pritisak vode već razorio „Dravu“ i momentalno pobio cijelu posadu.
Naime, operativna dubina ronjenja „Drave“ je 270, maksimalna je 300 metara a iako je koeficijent sigurnosti za taj brod iznosio 2 što znači da je teorijski proračunata granica na kojoj bi se podmornica smrskala pod pritiskom mora bila 540 metara, nije bilo šanse da išta prije te kritične tačke zaustavi brod koji je tonuo jer je dno mora bilo tek na oko 1.250 metara dubine. Svjesna toga, posada se grozničavo borila da spasi sebe i brod dok su navigatori lagano i bez posebne nervoze u glasu obavještavali komadanta, poručnika bojnog broda Slobodana Jelića, o postepenom porastu dubine u koju nezadrživo tone podmornica. Kroz njihove misli sigurno je proletjelo i sjećanje na nesreću američke nuklearne podmornice „Trešer“ koja je tačno 20 godina ranije, stradala na isti način koji je sada prijetio „Dravi“. Najmodernija američka podmornica tog doba, „Trešer“ je u aprilu 1963 godine potonula sa čitavom posadom od 129 ljudi na oko 2,5 hiljade metara dubine u Atlantiku nakon što je popustila jedna cijev u mašinskom prostoru, a more koje je prodrlo u podmornicu izazvalo je kratki spoj na električnim tablama što je automatski isključilo nuklearni reaktor. Budući da je „Trešer“ u tom momentu već plovila blizu svoje maksimalne dubine ronjenja, posada nije imala vremena da ponovno uključi reaktor i vrati brodu pogon, pa je ogroman pritisak okeana na oko 600 metara dubine prosto zdrobio brod i podmorničare sa „Trešera“ odvukao u smrt na dnu Atlantika. Ista opasnost prijetila je sada „Dravi“…
„Data je borbena uzbuna , svi smo zauzeli svoja mjesta i svi smo radeći u mraku davali sve od sebe da spasimo brod. Struje nema, kompas, dubinomjer i svi drugi uredjaji koji su vezani na napajanje ne rade, ostali smo i bez hidraulike, ne možemo otvarati ni tankove, ni plavnike, ni odušnike i sve se moralo ručno raditi. Ni tada medjutim nismo znali što se dešava i zbog čega smo ostali bez baterije – znamo samo da nešto nije u redu i sve moguće varijante o tome što se desilo bile su u opticaju osim one da je popustio čvrsti trup podmornice. To je bilo naprosto nezamislivo.“- ističe Crvenin dodajući da iako je posadu zahvati strah, nije bilo panike i svi su u sledećih pola sata mirno i staloženo obavljali svoj posao pokušavajući da osposobe svoj brod. Svi pokušaji da se baterija vrati u pogon su medjutim propali i na oko 140 metara dubine komadant Jelić naredjuje hitno pirenje, odnosno izbacivanje vode iz svih tankova ronjenja. Začulo se šištanje u cijevima dok je kompimirani vazduh iz tankova izbacivao oko 130 tona vode, ali uprkos činjenici da su svi tankovi bili prazni, „Drava“ se nije zaustavljala i nošena inercijom i dalje je tonula u mračni bezdan pod sobom. Tek na oko 180 metara podmornica se sa mukom zaustavila i polagano krenula gore, ka površini, praćena uzdahom olakšanja svih članova posade. Potpuno praznih tankova, Drava“ sada medjutim ubrzava poput ekspres-lifta prosto leteći ka površini mora a posada se bori da otvori odušnike i time u tankove ponovno pusti more kako bi podmornica bezbjedno, a ne nekontrolisano izronila.
„Na oko 40-metara dubine elektroničari koji su grozničavo radili osposobili su UNUK-a, odnosno uredjaj za unutrašnje napajanje krugova. Dobili smo 24 volta napona, uspjeli smo otvoriti odušnike i „Drava“ je usporila, pa smo na kraju izronili kao na najljepšim vježbama.“- kaže Crvelin dodajući da je podmornica u medjunarodnim vodama Jadrana izronila oko 23.30 sati.
Izranjanjem medjutim, opasnost nije bila otklonjena jer je pramčana baterija i dalje bila van kontrole. Uključen je dizel motor koji je preko generatora napajao krmenu bateriju i „Drava“ se lagano uputila ka Mljetu.
„Bili smo iznenadjeni kada smo, podignuvši poklopac aku-jame vidjeli da je pramčana baterija potpuno pod vodom. Mislili smo da je pukla neka od unutrašnjih cijevi drenaže i naplavila jamu. Iscrpili smo vodu i hermetizovali prostor ali je nedugo potom more opet ušlo u bateriju i ponovno napravilo kratki spoj. Dva članka baterije su eksplodirala, izbio je manji požar i cijela podmornica je bila u totalnom mraku i obavijena gustim dimom pa je posada radila koristeći zaštitne maske i aparate za disanje.“- prisjeća se Crvelin ističući da je odmah teleprinterskom vezom o svemu obaviještena komanda u Splitu. Koliko je situacija bila kritična govori i podatak da se komunikacija sa Splitom zbog hitnosti, po prvi put u istoriji JRM, obavljala potpuno otvoreno, odnosno bez korišćenja uobičajenih šifri.
„Te telegrame su dakle čuli i pročitali i Italijani i njima je bilo jasno o čemu se radi i da je situacija rizična, ali ne znam da li su našima u Splitu ponudili pomoć u spašavanju podmornice. U Lori se u medjuvremenu „sve diglo na noge“ u pripravnosti je bio i Odred brodova za spašavanje, ronioci, barkase, a nadlijetali su nas naši avioni. Mi smo ipak lagano uspjeli da sami dodjemo do Mljetskog kanala i narednog jutra oko 11 sati uplovili smo u Split.“- kaže Crvenin dodajući da je u ratnoj luci Lora „Dravu“ dočekao prvi ešalon najodgovornijih oficira iz Komande tadašnje JRM i Mornaričko-tehničkog odsjeka.
Podmornicu je preuzela rezervna posada, a iscrpljene podmorničare sa „Drave“ poslali su na odmor kućama uz obaveznu napomenu da o svemu što se dogodilo moraju čvrsto držati jezik za zubima.
Slično onome što je u filmu „K-19“ nakon spsšavanja broda zadesilo Harisona Forda koji je glumio kapetana i „njegovu“ posadu oštećene ruske nuklearne podmornice, i posadu „Drave“ očekivala je neprijatna istraga vojnih organa o tome što se zapravo desilo sa najmodernijom i najmladjom, samo tri godine starom jugoslovenskom podmornicom. U prevodu, tražio se žrtveni jarac koji će „individualizirati“ krivicu, odnosno pripisati je posadi, a ne zatajenju tehnike…
Podmornicu koja je u medjuvremenu podignuta na dok u Šibeniku obišli su i stručnjaci Brodarskog instituta iz Zagreba i niko od njih nije htio da prihvati tvrdnju posade da je ipak popustio čvrsti trup.
„Svi su tvrdili da je uzrok nesreće nešto drugo ili greška posade. U tim vremenima za takve havarije odmah se tražio dežurni krivac, ali je posada „Drave“ zaista bila fantastična i nismo htjeli da nama prišiju ono za što nismo krivi. Bilo je povuci-potegni i mi smo morali da dokažemo da nije naša greška. Niko od stručnjaka Brodarskog instituta iz Zagreba nije medjutim mogao da nadje gdje je pukao čvrsti trup i onda se stariji vodnik Radovan Radjen koji danas kao penzioner živi u Tivtu, dosjetio da zajedno sa komandirom pogonskog odjeljenja Simom Panićem i njegovim zamjenikom Šukrijem Zekajom vodom napuni aku-jamu kroz silaz. Taman su se ovi iz Brodarskog instituta pakovali da odu uz objašnjenje da je posada kriva, kad je voda iz jame počela da curi ispod podmornice kroz čvrsti trup. Radovan je onda uzeo jednu tešku brodogradjevnu klanfu i zabio je na tom mjestu u čvrsti trup proširivši postojeću rupu u nešto veću veličine prsta. To je bio ključni dokaz i posada se tako spasila od odgovornosti.“- rezimira Crvelin dodajući da je uzrok havarije bila loša izolacija trupa sa unutrašnje strane koja je popustila pred isparenjima kiseline iz akumulatora i kiselini otvorila put da postepeno nagrize visoko legirani čelik čvrstog trupa podmornice debeo 28 milimetara.
Nakon remonta u Splitu, „Drava“ je opet zaplovila Jadranom, a Crvelin je svoju bogatu 24-tvorogodišnju karijeru podmorničara na posljednjoj operativnoj dužnosti završio prije par godina upravo kao komadant te podmornice u Tivtu. Iskusni „podmorski vuk“ koji je službovao na gotovo svim podmornicama JRM, lani je penzionisan i od tada radi kao profesor u Srednjoj pomorskoj školi u Kotoru čiji ga učenici ali i ostali kolege, kako kaže, često sa zanimanjem mole da im priča o danima kada je komandovao podmornicama. Priču o najvećoj havariji u istoriji jugoslovenskog podmorničarstva koja ga je umalo koštala života i koja se skoro četvrt vijeka drži daleko od očiju javnosti, Crvelin je ovom prilikom podijelio sa čitaocima „Vijesti“.
POSADA „DRAVE“
Komandant P-832 kada je ta podmornica zamalo stradala, bio je poručnik bojnog broda Slobodan Jelić. Ironijom sudbine, Jelić nakon ove havarije više nikada nije zaronio na nekom od brodova JRM, a danas živi u Splitu. Njegov zamjenik bio je Milorad Vejin, a I i IV brodski odred, navigaciju i vezu, kojima je komandovao naš sagovornik Mario Crvelin, činili su i Željko Brnin, Siniša Serafimovski i Zoran Arandjelović. Treći brodski odred podvodnog oružja činili su komandir Damir Klarin, Zdravko Radosavljević, Ivan Vučemilović-Grgić i Nikola Otaš. Peti, odnosno pogonski brodski odred sačinjavali su komandir Simo Panić, zamjenik Šukri Zekaj, dizel odjeljenje u sastavu Sekula Biserčić, Pavle Srdjić, Radovan Radjen, Dušan Ilkić i Tihomir Šapić, te elektromotorno odjeljenje Drago Šarić, Goran Škugor, Zvonko Radanović i Lazar Marjanović. Odjeljenje elektroničara na „Dravi“ bili su Vojislav Rapajić, Josip Jakupčević, Dragan Milovanović i Slavko Kašić.
Osim Crvelina, Zoran Arandjelović, Pavle Srdjić, Radovan Radjen i Dragan Milovanović danas žive u Tivtu, dok je većina ostalih članova te posade P-832 u Splitu ili u Srbiji. Zanimljivo je da im za poduhvat koji su izveli spasivši najnoviju podmornicu JRM i sebe, osim desetodnevnog nagradnog odsustva koje su dobili neposredno nakon što je utvrdjeno da posada nije kriva za havariju, podmorničarima sa „Drave“ nije pripalo nikakvo drugo priznanje ili nagrada.
„DRAVA“ ĆE ŽIVOT NAJVJEROVATNIJE OKONČATI U NIKŠIĆU
„Drava P-832“ je drugi brod iz serije dizel-električnih podmornica klase „Sava“ koje su projektovane u Brodarskom institutu u Zagrebu, a izgradjena je 1980 godine u Splitu. Iako su u medjuvremenu oglašene viškom u MVSCG i ponudjene su na prodaju, ove podmornice i dan-danas predstavljaju vrlo moderne i ubojite ratne brodove. Zanimljivo je da su Italijani sa ulaskom „Save“ i „Drave“ u stroj JRM bili zatečeni jer njihovi ratni brodovi tada nisu mogli otkriti tihe i moderne nove jugoslovenske podmornice, pa je RM Italije početkom osamdesetih kao protivmjeru počela razvoj svojih novih podmornica tipa „Nazario Sauro“.
„Drava“ je brod deplasmana 830/960 tona, duga je 55,7 a široka 5,05 metara, pod vodom se kreće brzinom od 16 čvorova, a naoružana je sa šest torpednih cijevi kalibra 533 milimetra. Ovaj je brod inače, već desetak godina je formalno u velikom remontu pa se rastavljen nalazi na navozu sinhro-lifta tivatskog Arsenala. Iako interesovanja za kupovinu „Save“ i „Drave“ ima na stranom tržištu, budući da država prodaje Arsenal sa namjerom da ga pretvori u marinu, a strani kupci žele da nabave isključivo ispravne i remontovane podmornice, velika je vjerovatnoća da će oba ova broda nažalost umjesto pod zastavom neke strane RM, svoj život okončati kao vrlo kvalitetna sirovina za visoke peći nikšićke željezare.
ČVRSTI TRUP
Čvrsti trup je najlakše opisati kao jednu vrstu na krajevima zatvorene velike cijevi napravljene od izuzetno kvalitetnog i debelog čelika u kojoj su smješteni posada, pogon, naoružanje i svi drugi ključni uredjaji podmornice. Ta „cijev“ na sebi nosi tzv.laki trup, a njena žilavost i otpornost od presudne su važnosti za sigurnost podmornice jer je čvrsti trup zapravo dio koji unutrašnjost podmornice odvaja od mora i štiti je ogromnog pritiska koji vlada na velikim dubinama.
